Daniela i Milana iz 3. g intervjuirale su Mirelu Belaj, učenicu čija je strast pisanje i koja je na nedavnom natječaju “Foruma za slobodu odgoja” nagrađena za svoju pjesmu. Donosimo njihov razgovor, Mireline dojmove i fotografije s priredbe, te nagrađenu pjesmu.
D & M: Mirela, predstavi nam se ukratko.
M: Zovem se Mirela Belaj, učenica sam 4. e razreda naše škole. Bavim se pisanjem pjesama i priča te imam napisan, neobjavljen roman “Tebi, anđele” i zbirku pjesama “Drugačije”.
D & M: Odakle ti inspiracija i što te motivira na pisanje?
M: Inspiraciju dobivam iz događanja u životu te čitajući knjige. Motivacija mi dolazi sama od sebe, npr. odem prošetati, sjetim se nekih uspomena pa sve to oblikujem u priču.
D & M: Koliko dugo ti je trebalo da napišeš roman?
M: Roman sam pisala 2 godine s prekidima (knjigu sam pisala za vrijeme ljetnih i zimskih praznika).
D &M: Kada si počela pisati? Odmalena sam voljela pisati priče, uvijek sam nešto žrvljala po papirima, ali ozbiljnije sam počela pisati u 1. razredu srednje škole.
D &M: Omiljeni pisac ili netko tko ti je uzor?
M: U zadnje vrijeme čitam pjesme Antuna Branka Šimića. Vrte mi se po glavi njegovi stihovi pa ih nekad i zapišem.
D & M: Što bi poručila mladima?
M: Mladima poručujem da, čime god se bavili, budu svoji bez obzira na sve!
Intervju vodile: Daniela Kolegjeraj i Milana Rašetić, 3. g
Moji dojmovi sa svečane dodjele nagrada u Zagrebu
Dana 16. studenog 2016. godine pošla sam u Zagreb u pratnji svoje mentorice, profesorice Sandre Valić. Naime, nagrađena sam za pjesmu ,,Ralje tolerancije” na natječaju ,,Oboji svijet! tolerancijom”, pa su me pozvali na svečanu dodjelu nagrada i priredbu u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Svečana priredba započela je u 14,00 sati. Prije nje smo se vozile autobusom dobra četiri sata do Zagreba. Tijekom vožnje ustanovile smo da je profesorica zabunom ponijela čarape umjesto rukavica. Srećom, vani nije bilo hladno i vrijeme je bilo ugodno. Iako je zapravo bilo dosta oblačno, u mome se srcu smiješilo veliko sunce, kao nagovještaj da mi je ostvaren jedan od mojih najvećih snova – svojim sam pisanjem uspjela osvojiti srca ljudi i potaknuti im emocije kojih će se, nadam se, još dugo sjećati.
Ušavši u Muzej nekih dvadesetak minuta ranije, saznala sam da ću morati održati kratak govor o svojem nagrađenom radu. S obzirom da nikada nisam bila vješta u održavanju govora (oduvijek sam se bolje izražavala pisanjem nego pričanjem), uhvatila me ogromna trema i srce mi je počelo udarati sto na sat. Međutim, kada su se izredali mnogi radovi i kada je došao red na mene, posve sam se opustila i nekako samopouzdano došetala do pozornice (zanemarit ćemo drhtanje mog glasa dok sam čitala pjesmu). Pitali su me što sam htjela poručiti tom pjesmom, pa sam rekla da sam htjela naglasiti kako je netolerancija prisutna i među odraslima, a ne samo među djecom, samo što se o tome danas rijetko govori. Pljeskalo mi je sveukupno oko 110 ljudi i osjećala sam se počašćenom. Shvatila sam da mi pisanje među zidovima moje sobe može donijeti ne samo unutarnje ispunjenje i zadovoljstvo, već i mnogo lijepih događaja izvan okvira te sobe.
Na priredbi je bilo još mnogo predivnih radova – video uradaka, fotografija, stripova, priča i pjesama. Svi oni promicali su toleranciju i nenasilje među vršnjacima. Najviše me dirnulo to što su većinu radova izradili upravo učenici osnovnih škola, i to nižih razreda. Drago mi je što ih njihovi nastavnici i učitelji očigledno već od malih nogu potiču na toleranciju, ali i na kreativnost i umjetničko izražavanje.
Profesorica Valić i ja svoje smo putovanje zaokružile kolačima u Vinceku, sendvičima s autobusnog kolodvora i ugodnim razgovorom na putu do Osijeka.
Ralje tolerancije
Što kaže jedna duša
Koju svijet ne sluša
Koju život kuša
Što kaže jedna mama
Koja je prerano ostala sama
I dva sina minimalcem hrani
Ostavlja za njih novac po strani
Koliki je broj njezinih prekovremenih sati
Što kaže jedna jadna mati
Što kaže jedna mama
Kojoj se duša svakodnevno slama
I noći u suzama provodi
Žuti zidovi smrde po vodi
Koliki je broj njezinih neprospavanih noći
Kaže – nešto bolje će doći
Što kažu jedni jadni ljudi
Na to što je skinula crnine
Jer više nije mogla trpjeti gorčine
Što kažu jedni jadni ljudi
Na to što je nastavila dalje
Sigurno joj ne kažu: bravo, sretna budi
Pričaju – to su kurvine ralje
Zašto ne mogu tolerancije ralje
Biti putokaz tim ljudima za dalje
Vidi je, muž joj se u grobu okreće
Vidi je, uznijela se u visine
Vidi je, već se po klubovima kreće
Vidi je, nema crnine i gorčine
A dva sina minimalcem hrani
Ostavlja za njih novac po strani
Koliki je broj njezinih neprospavanih noći
I prekovremenih sati
Što prokleto kaže jedna jadna mati
A što kažu jedne jadne žene
Koje su majke poput nje
One nisu tako usamljene
Ali su jadnije od nje
Zašto ne mogu tolerancije ralje
Biti putokaz tim ljudima za dalje
Što kaže jedna duša
Koju svijet ne sluša
Koju život kuša
To ovisi o tome
Čije se duše iz sivila ne bude
Nego samo traže osude
A čije duše bdiju dok jednoj od njih vlažna noćna tama
Ne proglasi: ti si mama
I ti si sama
Bit ćeš osuđivana
Zašto ne mogu tolerancije ralje
Biti putokaz svim ljudima za dalje
Mirela Belaj, listopad 2016.
E-RUĐERICA 